Ksenija Horvat

Dragi Djeda Bosčićnjak, sram me reći, ali ja ti nisam pisala pismo već 40 godina, a zapravo ni tad nisam pisala tebi, nego tvoje bratu, Djedu Mrazu. U pismu sam mu pisala kako sam uzoran Titov pionir, kako izvršavam svoje pionirske dužnosti; učim, pišem domaće zadaće i pomažem mami kuhati i prati suđe, te da bih htjela veliku lutku kojoj se sklapaju oči. No, umjesto lutke ti si mi poslao dvije naranče, vrećicu bonbona 505 sa crtom, Krašove štapiće i čokoladu Braco i seka! I kad sam dobivala taj poklon od tvog brata, Djeda Mraza, iz usta mu je mirisalo kao i iz usta mog djeda, po rakiji tropici! Nosila sam poklon doma jedva skrivajući suze i kad me mama vidjela takvu i pitala me šta mi je, odgovorila sam joj da sam se okliznula i pala...pa zato! Ako ćemo biti iskreni, taj Djed Mraz nekima je stvarno ispunio želju, kao mojoj susjedi Jasni kojoj je donio novi srebrni Pony bicikl. Zato ovaj put ja pišem tebi, dragi Djede Boščićnjak, nadajući se da ćeš mi ti donijeti toliko željenu lutku kojoj se sklapaju oči, odjevenu u svilenu haljinu boje neba! U slučaju da više tvoji vilenjaci ne proizvode takve lutke, možeš mi donijeti bilo što od Boscha, ionako većinu vremena, dok sam doma, provodim u kuhinji; kuham, pečem kolače, perem suđe...onako kao nekada, kao uzorna pionirka! P.S. Suzana, molim te, šapni Djedici koju lijepu riječ o meni...

Prikaži više